Mutni H2O

nedjelja, 16.10.2011.

Babina ispovid

"Evo mene vamin tutekarce, narode moj pripametni. Pa od kad vas ne vidi đava mi vas lipi odnija. Vidin da ste mi zerce ka i narasli, moglo bi se reći. Nego da ja vamin ispričan jednu priču koja me je zadesla prije neki dan. Iđen van ja tako do krčme kad osjetin ja, moglo bi se reći, ka da neko peče unu rakiju. Obnjušin ja ko to peče, kad ono Jozo sa brda saša da kod unučadi u kotlu ispeče zerca rakije. Di si ti meni, Jozo, čeuljo babna, pa odkad te nevidi, bogareti. Odogovrija van je un meni tako lipo, da je saša sa brda da ispeče zerca rakije i da se njegov kota probušija i da nema dinara da ga popravi. I tako smo mi pekli rakiju, i eto te vraže sriću. Triba svaku sekundu probati, el kiselo. Tako smo mi sve češće i češće probavali, pa je un donije i uni pršut, pa zerca kruva, bukaricu vina od tri, četri uva, pa takih desetak. Eto te vraže sriću opi se baba ope', diko moja, a lipo san rekla da neću više. Ali ope' narode moj, što bi ja bez zerca rakije oli onog vina. Pa ja bi davno krepala da nema rakije. Rakija meni dade ki neku snagu, vrati me u život. Pa đava mi ga lipi odnija, a i lipo pecka kroz grlo. Este vidili mamurluka od rakije. Nema slađe stvari nega trpiti mamurluk od rakije. Istina, diko babina, boli glava, ali bol je dobra. Da mene bogda tako uvik boli, spasila bi se baba, sinko moj. Ja van se, da van lipo rečen, opijen samo radi toga. Nega, nemojte vi mom unuku kazati da san se ja ope' opila, razapeja bi me, đava mi ga lipi odnija. Ne razumi un to, ne razumi, mogu van ja kazati. On misli da je rakija štetna, ali nije. Evo mene, ja cili život pijen rakiju i nije mi ni vrag. El van to nešto govori? Druga starčad moji godina boluje i od kašlja, i od prilade, a bome i od triznoće. Više je meni štetno biti trizna nega išta. Pa, narode moj, ko je vidija biti trizan. Ne more se tako dalje. Nega, uživajte mi vi, moji ljudi, i vidimo se mi ope, kad van buden mogla ispoviditi di koju."

16.10.2011. u 18:15 • 6 KomentaraPrint#

subota, 23.07.2011.

Baba

Inače ne gledam nogomet i nije mi baš najdraži, ali volim ga pogledati kada mi igraju dragi klubovi ili kada je neki veliki derbi. Tako je nekoć bio derbi između Reala i Barcelone. Bio sam malo i sretan jer sam kao manji obožavao Real i volio sam gledati njegove igrače kako igraju. Tako sam ja sjedio pred televizorom kad sam začuo kucanje na vrata.

-Što je sada?
-Što što je, sriću ti vrag odnija.-govorila je baba dok je ulazila u kuću.-Ope' mi se pokvarila ona kurva od televizije.
-Što joj je sad?
-Vrag joj zna sriću. Neće se upali, samo crno.
-Pa jel uključena u struju?
-A na koga si ti tako pametan, ćerce moja.
-Ja san ti unuk.
-Je, je, a ja san Gumuš.-govorila je dok je prekopavala hladnjak.-Nego, ranko...
-Što?
-Gledaš li ti unu tursku seriju.
-Ne gledam.
-Koji konj.-rekla je sebi u bradu i mislila da nisam čuo.-Pa što ćeš gledati sada?
-Utakmicu.
-Od pustih nogometaša ja nemogu ni mliko ujutro u dućanu kup'ti. Na koga si tako glup.
-Možda na tebe.
-Nisi namene sigurno, nego na onu tvoju ludu mater.
-Ej, ajde molim te gledaj.
-Opa, sad smo i bahati. Da ti samo znaš...
-Ajde sad će utakmica. Ako ćeš gledat, gledaj, a ako nećeš...
-Što tiraš me?
-Ma ne tiram te... ajde gledaj molim te.-već sam bio izrevoltiran.
-Vrag je prije ima televizije. Mi bi se skupili na placu pa bi se vatali okolo.
-Znam, znam. Mi neznamo ništa, samo se znamo izležavati, vi nama dajete kruv, vi se za nas žrtvujete i ostale gluposti.
-Dobro zboriš, ranko babe svoje. Vidin da su te izdresirali dobro. Vrag ti je sinko prije ima televizije. Imali smo motiku za kopanje, volove za oranje...
-Krave za mužnju.
-Vidin da si upamtija. Imaš li ti malo vina?
-Nemam. Imam samo vode.
-Pf, vrag je od vode žeđ ugasija.

Tako se je umirila na nekoliko minuta. Bio je napokon mir i tišina kada sam se digao i otišao ugasit komp jer se je već bio zagrijao. Dok sam se vraćao na televizoru sam ugledao neke babe i primjetio sam da pričaju na turskom.

-Što je ovo?-pitao sam babu.
-Kojo?
-To!
-Ma kojo, jesi ti pomanita?
-Pa di je Casillas?
-Zna mu vrag sriću, izaša je iz televizije i protrča kraj mene. Zar ga ti nisi vidija?
-Ej, ajde pribaci na ono!
-Kojo?
-Na utakmicu!
-Koju utakmicu?
-Nemoj se praviti luda, pribaci na utakmicu.
-Što si sad počeja psovati?
-Ma ko psuje, daj mi daljinski!!
-Evo ti ga, vraže neodgojeni, eto ti, konju jedan. Iden ja ća, kad san nepoželjna. Lipo su te odgojili.
-Doviđenja!
-To ćaći reci!-rekla mi je dok je odlazila prema vratima.-I stvarno ćeš me potirati?-rekla je dok je držala kvaku.
-Tebe je nemoguće trpiti.
-Ajme što mi reče. Ne moran ja ovo trp'ti od vlasitog unuka. Iđen ja ća.
-Doviđenja!
-To ćaći reci, konju jedan.

Govorila je ona i sebi ubradu dok je odlazila samo što nisam pola toga svhatio. Gledao sam tako desetak minuta, kad je opet ušla u kuću bez ikakvog kucanja.

-Sinko!
-Reci.
-Reka mi je doktor da iman vodu u kolinu.
-Ma bravo.
-Znaš ti što mi je smišno u ciloj priči?
-Što?
-To što ja nisan u životu ni čašu vode popila. Uvik san na vinu.
-Koja si ti luđakinja.
-Fala, fala. Iden ja po vino, pa ćemo se ja i ti op'ti.

Nastavlja se.

23.07.2011. u 21:54 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 19.07.2011.

Vratija se Ivo!

"Vratija se Ivo. Di je bija?
Vratija se jutros! Di je bija?

Tri ga dana i tri noći nije bilo kući
nikom nije ništa reka još ga obid čeka

Kažu da je smokve ukra, kažu da je pija
Kažu da je sve do jutros u pržunu bija

Neka misle ča ih voja, ni gore ni boje,
Tri je noći sritan bija, kraj divojke svoje

Vratija se Ivo, di je bija?
Niko pravo ne zna, neka ne zna!

Di je bija, da je bija, lipo mu je bilo
Di je bija, da je bija, lipo mu je bilo"

Tako nam se iz austrijske prčvarnice vratio naš Ivo u našu prčvarnicu. Kažu da je smrša' par kila. Pa jel moguće da je smrša' ljudi moji. Evo mi govori i bivši kolega iz remetinca da je i narasta' malo. Sve mi se po tome čini da to nije naš Ivo kojeg smo svi "pratili" u stopu, a posebno pripametna nam Jaca. Možda je trenira' u zatvoru, a možda se malo, kako nam pripametna mladež obožava reći "nabilda". Ko će mu znati.

Mora da ga je srce steglo kad se vratio u prekrasnu nam zemlju Hrvatsku. Priča se da su ga dovezli u stojadinu i to u žutom, s rozim felgama, bez klime. Pa kako smo to mogli dozvoliti da nam se Ivo vraća u stojadinu bez klime, stvarno nismo pristojni. Mogli smo unajmiti nekog crnca ili kineza da mu ispred nosa mlatara nekim kartonom, da nam se nebi onesvijestio. Vozač tog stojadina mi je rekao kako je Ivo cijelo vrijeme pričao kao da je 50 godina bio u Austriji. Navodno je tražio da mu puštaju stare Austrijske narode pjesme da bi im se potom rugao na njemačkom. Govorio im je da smrde na bazgu. Što je s tim želio reći nitko nezna.

Da ga je Mislav Bago vozio, progovorio bi Ivo na Hrvatskom. Sjećam se da ga je gospodin Bago u jednoj emisiji provjerenog pitao "Gdje su pare?", na što je Ivo počeo pričati na Njemačkom i praviti se da je turist. Stvarno, taj čovjek je pravi političar. Neka ga zaposle u školu za političare pa neka poučava mladu djecu kako izvrćati tuđe rečenice i ostale političke gluposti.

Na kraju balade, gospođa Jadranka Kosor ispada dvolična, što može. Sjećam se kao da je jučer bilo kako je vikala sa vrha zgrade da će gospodina Ivu pratiti uvjek. Čim je gopon Ivo izrekao želju za remetincem, odmah je dobila amneziju i zaboravlia je da je rekla da će ga pratiti.

-Gospođo Jaco, obećali ste da ćete me pratiti gdje god idem. Pa makar i u minsko polje.-reče Ivo Jaci.
-Kako je danas lijepo vrijeme.-uzvrati mu Jaca.
-Skoncentrirajte se Jaco.
-Evo sad ću! Rec'te gospod'ne sanaderu.
-Rekli ste da ćete me pratiti ako treba i u minsko polje.
-Ko je to reka'?
-Pa, vi.
-Ja?
-Da, vi.
-Jeben ga i ko je.
-Molim?-upita Sanader s nevjericom
-Sitila bi se ja da san to izjav'la.
-Pa rekli ste mi ono nekidan u dizalu.
-Kojem dizalu?
-Već ste zaboravili?
-Ko ste vi?
-Neznate tko sam?
-Prvi vas put vidim.
-Doktore!-vikao je Ivo za pomoć svoje kolegice.

Tako je gospođu Jacu obuzela amnezija dok Ivo nije otišao u zatvor. Sada tvrdi da se ne sjeća da je ikada rekla gospod'nu Sanaderu da će ga pratiti. Jadan Sander, u najgorem trenutku njegova najbolja prijateljica dobije amneziju. Tom čovjeku stvarno nije lako...


Ali ajde, bar nam se vratija naš Ivo.


19.07.2011. u 13:27 • 14 KomentaraPrint#

utorak, 03.05.2011.

Uzalud mi trud

Pozdrav narode. Kako ste? Nisam pisao već jako, jako dugo. Nisam imao vremena, a ni volje. Proteklih nekoliko dana mislio sam na blog i razmišljao koju ću temu pisati pa sam zaključio da bi bio najbolje napraviti kratak osvrt na sve debile s televizora.

Da počnem od početka, kako se i inače počima. Osvrnuo bih se malo na one ljude čiji je posao izmišljen. Njihov posao ne daje nikakve produkte, niti pomaže nekome, njihov posao samo šteti nama i našoj državi. Riječ je, dragi moji čitatelji, o svim onim modnim mačcima, Ciganovićima, in magazinima, modi, Avama i svim ostalim društvenim parazitima. Zašto ih nazivam parazitima? Pa, možda zato što i jesu paraziti, ili zato što sam ja budala pa ne primjećujem njihov doprinos našoj zajednici. Nažalost, danas je lako postati poznat u našoj dragoj kraljevini Hrvatskoj. Dovoljno je nekome promahati novcem, bokovima (ako ste žena), ili nekim kartama za havaje i odmah ćete postati poznat. Odmah ćete se naći kao neki čovjek kojeg mlada djeca štuju kao svog idola i za kojeg bih bez problema skočili u rijeku. Jel to žalosno? Po mom, donekle zdravom razumu, to je jako, jako žalosno.

Tko je, ljudi moji, Ava Karabatić, Nives Celzijus, Neven Ciganović, onaj Marko Grubnić (jedva se suzdržavam da ne napišem koji epitet), Dolores i ostali kretenski-jebivjetrovi. Ne rade ništa, ne pomažu nikome, niti imaju ikakvu kvalitetnu osobinu, a opet su na sceni i opet su ih ljudi željni, opet imaju više novca od moje majke i oca koji rade cijeli dan i noć, opet lakše prolaze od seljaka diljem predivne nam kraljevine Hrvatske.

Žalosnije je to što takve osobe i dalje bez prestanka dolaze na hrvatsku scenu i što se vrlo lako bogate, i to s našim novcem. Žalosno mi je i to što jedan pisac, koji piše cijeli svoj život jako kvalitetne romane ne može prodati svoj roman jer su ljudi potrošili svoj novac na roman tamo neke Nives Celzijus ili što ja znam kojeg drugog parazita. Onda mi dođe da se ponovno upitam: "Kojeg vraga mi radimo ovdje?"

Najbolje bi bilo da mi, donekle pametni, odemo iz ovakve države i pustimo te parazite da pomru od gladi, jer su to sve mahom ljudi koji su navikli dobiti sve servirano i lijepo uređeno. Zatim, kad pomru, vratimo se i živimo normalno. Malo je žalosno sve to, ali što možemo. Moram mučati, a ne šuti mi se.

S druge strane, mi smo pomalo krivi. Narod je kriv što dopušta da takvi paraziti dođu u njihove domove preko one baksuzne kutije (televizora). Budala sam i ja što uopće pričam o njima umjesto da odradim još nekoliko kilometara ili da čitam neku knjigu.
"All is well" kako bi rekao lik iz 3 idiota. Bit će valjda bolje jednog dana...



Kad čitam ovaj svoj post rekao bi da sam neki pesimist koji samo njurga i zadaje glavobolje ljudima, ali nisam. Smijem i ja nekad malo njurgati i komplicirati ono već zakomplicirano. To bi za sada bilo to, dragi moji čitatelji. Zbogom i do drugog čitanja.

03.05.2011. u 18:22 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 22.03.2011.

Umoran sam po danu jer sam po noći superheroj

Evo jedan kratki postić.

Jutros sam se kao i svako jutro probudio toliko umoran da sam se jedva probudio, s obzirom da se svako jutro budim. Dakle, probudio sam se u nekakvom plaštu. Znate, one plašteve što imaju supermen, batman i ostale filmske zvijezde. Bilo mi je malo čudno da imam plašt na sebi pa sam odlučio otići kod bake da ju pitam jel ga možda ona negdje posijala.

Ulazim ja tako u bakinu kuću i zatečem baku s dvocjevkom.

-Bako, što radiš?
-Bjež'te sile nečiste!-vikala je na mene.
-Koje sile bako? Opet si se nagutala ekstazija?
-Bjež'te sile nečiste iz mog unuka!
-Makni tu pušku, ubit ćeš nekoga. Nije to igračka.
-O bože, što san ti ja naprav'la? Koga san ja ub'la? Iđen ned'ljon na misu, molin se svaku veče. Štos' se mog unuka uvat'ja?
-Bako, ajde maknu tu pušku pa da popričamo kao ljudi!
-Bježi! Ne pričam s demonima!
-Ma kakvim demonima?-pitao sam ju
-Misliš mene zajebat? Vidla san te ja sinoć kad si na metli priletija poviš moje kuće. E, neš meni uteći.
-Ko je preletija!
-O jeben te gluva! Ti si priletija demonu jedan.
-Nisan baba, tebe mi.
-Muči, vrag ti sriću odnija. Što nisi? Vid'la san te ja.
-Bako, jesi popila ti tablete?
-Jesan, popila san, popila san onu kutijicu što je donija onaj tvoj munjeni brat.
-Nemoj mi reći da si ono popila?
-Jesan, pijen ti ja moj sinko sve, od rakije do uni šumeći tableta što pište kad ih staviš u vodu.
-Koliko si popila?
-Što ću bogovati pop'ti. Bilo samo šest tableta.
-Sve si popila?
-Nedljeti!
-Popila si cilu kutijicu?
-Nisan cilu, popila san samo šest tableta. Što si ti ka neki ginekolog? Ko ude ima pušku, ti ili ja? Ajmo, deset sklekova.
-Kakvih sklekova?
-Ajmo, deset komada! Odma!
-Neću raditi sklekove!
-Što nećeš?-opali u strop s puškom-Deset komada!

Nakon što sam napravio deset sklekova uspio sam joj uzeti pušku.

-Ko sad ima pušku? Ajmo deset sklekova bakice!-rekao sam joj.
-Ajme meni, ranko moj. Nećeš valjda jadnu baku natirati da radi sklekove? Nije ti to humano, znaš. Nije ti to po propisima biblije. Bog je reka' "Ljubi bližnjeg svoga kao i samoga sebe".


Nakon što mi je baka ispričala cijelu povjest biblije, naravno izmišljenu povjest. Znate ono kad bakice nemaju pojma o nečemu pa onda laprdaju čega se sjete. Tako je meni rekla da je Sv. Petar oženio Gumuš (to vam je ona turska žena-spahija). Nakon naguravanja s bakom i nakon nekih četrnaestak litara čaja i pedesetak kilograma piškota napokon mi je objasnila kako me je vidjela noćas iznad svoje kuće kako letim na metli. Pokazao sam joj plašt i pitao ju dali sam to nosio. Naravno, rekla je da je bila noć i da nije vidjela, nije nosila naoćale.

Nastavak slijedi kad se bakica oddrogira...

22.03.2011. u 20:12 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 16.03.2011.

Priroda naplaćuje!

Već svi znamo što se dogodilo Japanu prije nekoliko dana. Pogodio ga je snažni potres, a potom i tsunami.Da bi stvar bila još gora, tsunami je oštetio nuklearne elektrane i prijeti im opasnost od ponavljanja Hirošime i Nagasakija.

Dok sam tako gledao snimke i slike na internetu, za oko mi je zapela jedna slika. Jednostavno sam ju gledao nekoliko minuta. Toliko me je pogodila da mi je jednostavno mučno cijeli dan. Kad god netko spomenje Japan sjetim se te slike jer upravo ona prikazuje ono do čega nije trebalo doći.



Jadničak je digao ruke u zrak jer su mu rekli da ih digne. Kao da bi ih on digao da mu nitko nije rekao. Svjestan je da nešto nije u redu oko njega, ali nema pojma što nije u redu. Nema pojma što se dogodilo u proteklih nekoliko dana. On je samo digao ruke u zrak jer su mu tako rekli. Nezna da ih je veliki broj poginuo, nezna da će ih veliki broj poginuti od nuklearnih elektrana. Jednostavno, nije svjestan, nema onu "buću" u želudcu i misli da je sve u redu. Gdje će spavati, što će jesti, on nema pojma. Ali eto, on je pogođen, njegovo djetistvo je izbrisano, sretni pogled njegovih reditelja će mu postati strani.

Nažalost, čovjek je naplaćivao prirodi i uvjek joj naplaćiva, daje joj u ruke račun koji ona ne može platiti. Eto, sada je priroda uručila nama račun, ali najviše Japancima, oni će platiti za sve nas. Da nebi ispalo da je priroda nepravedna reći ću vam da ćemo i mi kad tad morati platiti, za sebe i za druge.

Mnoštvo Japanaca je zaustavljeno da normalno funkcioniraju, da žive, mnogo ih je zaustavljeno za stalno i poslano na mjesto gdje nitko od nas nikada nije bio. Veliki broj djece, onako razigrani, veseli, pomalo glupi jer nemaju pojma što se oko njih događa je isto tako zaustavljeno, zauvijek. Njihovo djetinjstvo je izbrisano, kao da nikada nisu postojali. Neke obitelji su isto tako izbrisane iz postojanja. Koliko su samo smiješnih lijepih, radosnih, tužnik trenutaka proveli zajedno, a sada su izbrisani, nema ih. Parovi koji su se sretno budili svako jutro, nema ih. Starci koji su jedva čekali otići u šetnju, nema ih. Jednostavno su izbrisani...



Koliko će samo Japanu trebati da se vrati na noge, da ponovno ustane i da zaboravi ovo, ali ovo nikada neće zaboraviti.


16.03.2011. u 18:46 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.03.2011.

Beznaslovni post :D

Dosta! Ne može to više tako. Zašto bi ja bio uvjek onaj koji se nalazi na dnu piramide, a neka druga budala na samom vrhu. Čime je on to zaslužio? Zašto ja na svojim leđima nosim tuđe terete? To nije moj problem, neka svako nosi svoj križ, ali jbga, ja sam budala kad uvjek pokušavam pomoći. Jesam li upravo zato na samom dnu piramide? Tako su me odgojili. Uvjek pomogni drugom govore mi i danas. Tek sada, kad sam malo stariji vidim da od toga nema ništa. Vidim da ću tako završiti loše, ali možda će moj duh završiti dobro? Nema od toga kruha svakodnevno si govorim.

Ali eto, koprcam se svaki dan i pokušavam. Što će biti sa mnom kada meni bude trebala pomoć? Tko će meni pomoći? Tko će za mene ući u minsko polje? Tko će zbog mene ući u bukteću kuću, tko? Nitko, dragi moji čitatelji, nitko. Kada mi bude trebala pomoć neće se nitko naći da mi pomogne. Znate zašto? Zato što sam ja na dnu piramide, zato što nemam novca na bacanje i zato što krećem od nule.

Roditelji mi žele pomoći, ali ja ne tražim pomoć. Želim se jednog dana pogledati u ogledalo i reći: "Svaka ti čast! Bravo, uspio si!". Kako je krenulo to si nikada neću reći. Onda me svako malo zaustavi pitanje što ću bit u životu. Poštar, muzar, prosjak, kaskader, pilot, političar, arheolog, prodavač u Keruma, lopov, pretsjednik. E da, mogao bi biti pretsjednik, pa da se pravim pametan.

Možda da budem političar? Ali, što ću u politiku, oni imaju plaću od samo 20 000 kuna. To mi je malo, od toga se ne može živjeti. Još ako dobijem ženu i djecu. Pa, kako ću preživjeti samo s 20 000 kruna?? Idem ja u čobane, oni bar imaju svježeg mlijeka skoro svaki dan. Da, davat ću svojoj djeci mlijeka da piju, tako neće ostat gladni. Možda da budem nova Jadranka Kosor, ali da, moram promjeniti spol. Možda je Jadrana ipak muško pa onda ne moram promjeniti spol? Jadna Jadranka, spala je na na to da je jednom dva dana za redom nosila isti broš. Kako mi je žao te žene. Čak je dva dana nosila isti broš.

Onda se dođem odmoriti na blog, i dođe čovjek i napadne me da sam anti hrvat samo zato što sam u jednom svom postu rekao da mi hrvati rušimo nacije.

Ne može se čovjek više nigdje odmorit.


13.03.2011. u 19:25 • 7 KomentaraPrint#

petak, 11.03.2011.

Seljačine

Dok sam silazio s gradskog busa i odlazio na svoj peron da pričekam bus koji me vodi kući čuo sam i vidio mnogo seljačina. Naime, seljačina je izraz koji se netočno upotrebljava. Žao mi je što je izraz seljačina jako slična riječi "seljak", osobno ne vidim čemu uspoređivati ova dva izraza, jer nemaju veze jedan s drugim. Dakle, svi već znamo što znači riječ "seljak", ali mnogi od nas ne znaju što znači riječ "seljačina". Evo, ja ću pokušati pojasniti. Seljačine su sve osobe koje se ističu (u negativnom smislu) od okoline te su u neku ruku primitivni, nemaju sposobnost normalne komunikacije, smrde i neznaju tko je to Jimi Hendrix (:D). Uglavnom, idem ja tako kroz kolodvor, sjednem u čekaonicu i slušam razgovor dviju seljačina.

-Slušaj ti mene, brajo!-kaže jedan od seljačina.
-Rec'de.
-Iđen ti ja prije jedno po ure u kladionicu, kad tamo mi sidi brat od tetke.
-Ma vidi, što s' unda naprav'je?
-Vidin ti ja da je un mene vid'je i oden do njega. Pita ti un mene što radin u kladion'ci, a ja ka iz topa da san se doša klad'ti.
-El ti sra' išta?
-Ma je, nije reka ni a, što će un meni reći.
-Na što's se klad'ja?
-Na Barcu, bogovati, na što ću se drugo klad'ti?
-Dajde mi listić.
-Evode ti. Elde da ću dob'ti?


Zatim je ta seljačina izvadila svoj novčanik i iz njega još jedno desetak listova od kladionice. Pohvalio se, prokomentirao i spremio u novčanik kojeg je potom spremio u stražnji džep. Mislim, mene je sram da živim na mjestu gdje žive takvi žabari kojima je glavni cilj u životu pojesti nešto i popiti, po mogućnosti opiti se subotom. Ne ide mi u glavu da takvi ljudi postoje, ali mi je još gluplje to što mi takvi ljudi vladaju i šefuju, a nažalost uvjek će i šefovati. Njihovi roditelji su vjerojatno kao i oni, seljačine koje nemaju pojma u životu i koji nemaju određeni cilj u životu. Žao mi je ljudi koji su odrasli u takvoj okolini, a donekle su normalni.

Nadam se da mi u životu nikada neće biti nadređeni takva seljačina.

11.03.2011. u 17:47 • 10 KomentaraPrint#

subota, 05.03.2011.

Priča jednog bolničara

Priča jednog Hrvatskog vojnika koji ja za vrijeme rata bio bolničar. Tekst sam ja osobno napisao (da se iskušam u pisanju). Svi događaji u ovome tekstu su mi izrečeni oči u oči s tim bolničarom koji je i sam poslije bio žrtva mine. Molim vas komentiraje, recite mi gdje sam pogriješio u pisanju tako da se popravim. Unaprijed se zahvaljujem.

***
Ušli smo u prostoriju, sve je bilo zatamljeno i bilo je previše dima. Osobno, nikada nisam volio dim cigarete, ali što se može. Kao da mogu birati. Jedan mladić, nije imao niti 17 godina, gledao je u mene kao u Boga, onako prljav, krvav. Svi su šutjeli i gledali u nas. Pogledao sam u jednog čovjeka koji je stajao ispred nas. Bio je onako prosječne visine, mršav, ali snažan, na ramenu je imao neku dugačku pušku, vjerojatno M-48.

-Dobro došli u pakao!-rekao nam je.
-Preskočimo upoznavanja, recite nam što trebamo napraviti.-rekao mu je moj kolega.
-Da što trebate napraviti. Vidite one ljude tamo?
-Vidimo.-rekao sam mu
-E pa, izlječite ih.

Krenuli prema tim ljudima, dok nas je on vodio.

-Što im se dogodilo?-pitao sam ga.
-Uletjeli u minsko polje kada su bježali iz sela. Dignula ih mina jednog po jednog. Oni su bili zarobljenici, skoro su mjesec dana bili u tamnici. Udružili su se zajedno, shvatili da će ih kad tada ubiti i odlučili su pobjeći. Bježali su cijelu noć. Neznam ni sam kako su izdržali. Napokon, kada su došli samo dvijesto metara od nas digla ih granata u zrak. Pa sada reci da nisu baksuzni.

-Što se može?-rekao sam mu.


Prišli smo im, bili su krvavi, izranjavani. Nisam znao od kuda da počnem. Svi su prošli loše, ali jedan se mladić isticao iz te skupine. Jadnik je izgubio nogu, a imao je samo 15 godina. Narednik nam je rekao da je taj mladić ostao u selu kada je naređeno da se evakuiraju sve žene, starci i djeca. Nije imao nikakvog vojnog iskustva, a s oružjem je bio na vi. U selu je navodno ostalo njih 14, šestoro ih je poginulo u minobacačkoj paljbi, četiri su uspjeli pobjeći prije nego su Četnici ušli u selo, a ostatak je zarobljen. Njih četiri su zarobljena i mučena već skoro mjesec dana.

-Izgubili su mnogo krvi.-rekao mi je kolega.
-Znam. - rekao sam dok sam vadio opremu - Naredniče!
-Reci doktore.
-Donesi mi tople vode, alkohola, deku i mnogo krpa.
-Rade, pobrini se za to!-rekao je svom vojniku.

I tako je počela borba za život četiri hrvatska branitelja. Njihovi planovi zaustavljeni su onog trenutka kada su ugazili na krivo mjesto, kada su svoju nogu postavili na predmet koji ubija jakim i teškim mukama.

05.03.2011. u 19:45 • 0 KomentaraPrint#

petak, 25.02.2011.

EU će propasti uđe li Hrvatska u nju

Hoće li EU propasti ako Hrvatska uđe u nju? Mislim, Hrvati su više država i kraljevina uništili nego što su Ameri ikada napali. Austro-Ugarska, Yugoslavia, Kraljevina Yugoslavia, SHS, Mletačka Republika (ono s Dalmacijom), Turci su se raspali u Hrvatskoj. Mislim, što je to u krvi nas Hrvata? Jesmo li mi proklet narod? Pa, samo uništavamo i raspadamo druge nacije. Možda zato što nismo imali svog vladara oko 1000 godina prije Tuđmana, da, vjerojatno je to razlog. Nismo imali vladara 1000 godina i onda smo odjednom dobili svoju Republiku, a novajlije kao novajlije idu odmah u propast. Tako smo mi od početka Republike Hrvatske krenuli prema ponoru, a danas smo samo jedan korak od tog ponora. Kako je krenulo nećemo uspjeti zakočiti nego ćemo nastaviti dalje i upasti u taj ponor.

Trenutni cilj Republike Hrvatske je ući u EU. Nekoliko puta smo se ponizili da bi ispunili neke od uvjeta ulaska u EU, naprimjer, sranja sa bahatim Slovencima. Ti mali kreteni od nas prave budale od kada smo mi odlučili ući u EU, stoje ispred nas dok mi klečimo. Ispada da su oni nama nadređeni, država u kojoj se ne možeš okrenuti je viša od nas, zar to nije sramota? Ali eto, od kada znamo za Hrvatsku uvjek smo bili ispod nekoga. Sam Napoleon je rekao "Da mi je dati šačicu hrvata, osvojio bi cijeli svijet", zar nam to ne govori nešto o nama. Govori, govori... Govori nam da smo mi dobar narod, ali da nas vode krivi ljudi. Problem Hrvatske je to što su ju uvjek vodili krivi ljudi koji nemaju veze s vezom i kojima je cilj samo svoja guzica, čast iznimkama.

Ovaj Ivan Pernar, mladi buntovnik, je samo jedan od onih koji "žele" promjere, mada sam čuo o njemu mnoge priče koje mi se nisu svidjele. Pretpostavljam da je ovo što on radi samo jedna glasna reklama za sebe. Ispričavam mu se, ako griješim, ali nakon nekoliko dugih razmišljanja nisam mogao naći drugi zaključak nego da je on možda budući Hitler, Staljin ili tako nešto. Možda se s njim Hrvatska digne malo, možda i mi budemo nekoj državi "nadređeni", ali to je sve jedno veliko možda.

Da se vratim na temu, dakle, EU će garant propast ako Hrvatska uđe u nju. Zašto? Pa, možda zato što nam je u krvi da raspadamo države. Postoje i priče unutar Europske Unije da će EU propasti prime li Hrvatsku. Imam osjećaj da europljani na Hrvatsku gledaju isto kao i što su gusari gledali na ženu u brodu, a to je nesreća.

Dakle, nema nam druge nego napraviti jedan veliki zid oko hrvatske, potjerati strance i zabraniti ulazak u Hrvatsku. Možda jednog dana postanemo i važni... :D

25.02.2011. u 22:28 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2011  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Listopad 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (5)
Veljača 2011 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Opis bloga? Pa evo, pokušat ću vam objasniti.

Što se tiče samoga bloga. Blog će biti raznolik, pisat ću o svemu što mi padne na pamet, dakle nema određene teme. Neću vas daviti sa dugim i napornim tekstovima.

Moja želja je da sve ovo što ja pišem ovdje tu i ostane. Stoga vas molim ne postate ono što sam ja napisao u svome blogu nigdje. Tekstovi su zaštićeni autorskim pravom stoga vas molim da ih poštujete.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr

Nimportequi Remi Gaillard